Upućujem ovu lijenu
Popodnevnu misao
Nježnu i pohotnu
U ono dvorište u kojem sam
Vas gledao, draga susjedo
Tisuću devetsto pedeset sedme godine
Kada je bila jesen slična ovoj
I kada su još u moj san udarali prozori
Roditeljske kuće utopljene
U šibenskoj jugovini
U gradu koji je postajao moja bolnica
A mojom napola razbuđenom glavom
Kolali prvi tramvaji plavi i uspavani
Adresiram tamo ovu misao i kažem
Šteta
Bili ste ljubavnica mog cimera od
Osam do jedanaest svakog jutra
Kako ste se zvali Ema, Selma
Alma, Adela
Da li je sto izmijenilo vaše lice
Oči i trbuh
A kako sam vam zavidio
Vraćajući sе iz šetnje
Od osam do jedanеst izjutra
Uz četvrt kruha i mlijeko u jednom
Blijedom Peščeničkom mljekarstvu
Svim je bojama već moj prvi
Studentski rujan dodavao
Malo crnog i malo tamnozelenog
I danas Vam iskreno kažem
Šteta, šteta
Više vjerojatno i niste za takva šta
Ponovo ono dvorište
Vrijeme je za nedjeljni ribolov
I vaš suprug odlazi
Vi znači danas dolazite još ranije
U moju sobu, oko pola sedam
A ja baš izlazim, šteta
Jer moj je cimer mrzovoljan tako rano
I ja bih Vam vjerojatno pružio više
Ali ja idem u šetnju
I šetao sam tako godinu i drugu
I ne da Vam se hvalim, bilo je toga
Kakve sve zemlje, pića, kakva mora
Gdje sam sve bio, gdje sam sve ljubio
I kakve žene
Jer vama otvoreno mogu reći
Kuda sam sve šetao po kiši ujutro
Nekakav vlak je istruo u crnom
Proljeću u Poljskoj, blizu Rusije
Kakvu sam tamo
Ženu ostavljao, isukrste
I kakva je mene ostavljala na sjeveru
Pijući neko nerazgovjetno
Piće svog naroda
Daleko, daleko, kao u snovima
Opet netko ovdje u Zagrebu u
Jurijevskoj
Pa oči providne i dragocjene jedne
Čehinje iz Brna, Vozderkove
Premještene zauvijek u moju utrobu
A takav snijeg i sve što treba bilo je
Bilo
Ali ono dvorište u kojem sam vas
Viđao
Između dva neodređena stabla crna
Od vlage one jeseni
Vas tako običnu i raskalašnu domaćicu
I mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi
U sezonama 1957,58 i sljedeće
Šteta, nepovratno šteta
Ničeg nema, ničeg nema od tebe
Od mene
Popodnevnu misao
Nježnu i pohotnu
U ono dvorište u kojem sam
Vas gledao, draga susjedo
Tisuću devetsto pedeset sedme godine
Kada je bila jesen slična ovoj
I kada su još u moj san udarali prozori
Roditeljske kuće utopljene
U šibenskoj jugovini
U gradu koji je postajao moja bolnica
A mojom napola razbuđenom glavom
Kolali prvi tramvaji plavi i uspavani
Adresiram tamo ovu misao i kažem
Šteta
Bili ste ljubavnica mog cimera od
Osam do jedanaest svakog jutra
Kako ste se zvali Ema, Selma
Alma, Adela
Da li je sto izmijenilo vaše lice
Oči i trbuh
A kako sam vam zavidio
Vraćajući sе iz šetnje
Od osam do jedanеst izjutra
Uz četvrt kruha i mlijeko u jednom
Blijedom Peščeničkom mljekarstvu
Svim je bojama već moj prvi
Studentski rujan dodavao
Malo crnog i malo tamnozelenog
I danas Vam iskreno kažem
Šteta, šteta
Više vjerojatno i niste za takva šta
Ponovo ono dvorište
Vrijeme je za nedjeljni ribolov
I vaš suprug odlazi
Vi znači danas dolazite još ranije
U moju sobu, oko pola sedam
A ja baš izlazim, šteta
Jer moj je cimer mrzovoljan tako rano
I ja bih Vam vjerojatno pružio više
Ali ja idem u šetnju
I šetao sam tako godinu i drugu
I ne da Vam se hvalim, bilo je toga
Kakve sve zemlje, pića, kakva mora
Gdje sam sve bio, gdje sam sve ljubio
I kakve žene
Jer vama otvoreno mogu reći
Kuda sam sve šetao po kiši ujutro
Nekakav vlak je istruo u crnom
Proljeću u Poljskoj, blizu Rusije
Kakvu sam tamo
Ženu ostavljao, isukrste
I kakva je mene ostavljala na sjeveru
Pijući neko nerazgovjetno
Piće svog naroda
Daleko, daleko, kao u snovima
Opet netko ovdje u Zagrebu u
Jurijevskoj
Pa oči providne i dragocjene jedne
Čehinje iz Brna, Vozderkove
Premještene zauvijek u moju utrobu
A takav snijeg i sve što treba bilo je
Bilo
Ali ono dvorište u kojem sam vas
Viđao
Između dva neodređena stabla crna
Od vlage one jeseni
Vas tako običnu i raskalašnu domaćicu
I mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi
U sezonama 1957,58 i sljedeće
Šteta, nepovratno šteta
Ničeg nema, ničeg nema od tebe
Od mene
( Rade erbedija )
www.ChordsAZ.com